U vrijeme kada je Hrvatsku pogodila munja nazvana Blues beraca šparuga i publici ponudila nadahnutu kombinaciju duhovite cakavštine, pop-rock stilizacija te zaraznih melodija, <ca val> je bio jedva nešto više od medijske doskocice. Tocnije, žanrovski pregradak s diskografskim pokricem tek u <fenomenu> Vitasovicevog debuta Gušti su gušti, istarskim <štalama> Gustafa, te povremenim eskapadama one and only Francija Blaškovica i Gori ussi Winnettou.
Blues beraca šparuga i njegovi udarni brojevi poput skladbe Lovranske crešnje - laganice koja je Šaji priskrbila trajnu naklonost ženske publike - u hipu su naime prihvaceni kao istoznacnica za uzlet, šarm i moc <ca vala> koji se, vec godinu kasnije, osnažen Gustafima pretvorio u mocni plimni val. Nimalo slucajno. Naime, prostor izmedu <populistickog> Vitasovica i lucidnog kantautora Blaškovica, pokazao se idealnim staništem za Šajetu. Konacno, s rukopisom Livia Morosina, autora Vitasovicevih hitova, Dražen Turina Šajo dijelio je istu sklonost za pitke pop melodije i leksiku <bazicnog> rock and rolla. Naslovna tema Šajetinog prvijenca je naime bila rasni blues srocen po svim zakonima <dvanaestice>. Pace ovaj broj srocen u slavu lokalne <namirnice>, najbolja je skladba na gastronomsku temu poslije Texas Cooking Guya Clarka ili Dediceve Pravilne ishrane.
Kus mojega raja i Zbog nje i za nju prave su klasicne rock balade, a Trava doma mog reggae, ali i himnicki broj za publiku sklonu <joint-aventureu>. Lovranske crešnje je emocijama natopljena laganica poput Jaggerove Angie, Porka mizerija funk s reperskim umetkom iliti Šajinom <parlatinom> a Moji koraki broj na tragu pop-rock stilizacija i U2... Duhoviti pak tekstovi u dijalektu ciji je zaštitni znak urnebesna Trava doma mog ali i posve neuobicajene slike u gotovom svakoj skladbi zaklamane uz pitke pop melodije i iskazane govorom <po domacu>, Šaju su predstavile kao bliskog rodaka Francija Blaškovica.
Treci sastojak koji je presudno odredio nastupni album bio je utjecaj ?orda Balaševica cvrsto srastao sa Šajinim osobnim nadahnucima i domacim istrijanskim uzorima. Skladba Ove besedi i njen emocionalan tekst zacijelo je ogledni primjerak posvojenih balaševicevskih ljubavnih tema koje su, unatoc atmosferi <za rezanje vena>, cijepljene protiv jeftine patetike i cendravosti. Istim balaševicevskim tragom Šajo je išao i u jednoj od najboljih skladbi, ne samo albuma vec cijele karijere: Lovranjske crešnje ali i brojevima-doskocicama folk rock timbra poput zakljucne Letece Barbare.
Imaginarni soundtrack <filma koji se vrtio samo u glavama glazbenika koji su ga snimili>, Blues beraca šparuga i osam godina nakon objavljivanja izvornika, ostaje reprezentativan zgoditak <ca vala> devedesetih u njegovom formativnom razdoblju ali i najbolji komad Šajine diskografije. Stoga, bez imalo dvojenja ponovno stavljam svoj potpis pod navode koje sam prije punih osam godina zapisao u Feral Tribuneu proglašavajuci Šajetin prvijenac jednim od favorita tadašnje sezone: <... Put od anonimnosti do nasljednika Vitasovica ili metafore <ca vala> za najširu publiku, Šajeta je prevalila u hipu zahvaljujuci zanimljivom debutu obdarenom zgodnim kombinacijama bluesa, tvrdih poskocica, folk rocka i ispovjedanjem evandelja po Blaškovicu i Morosinu...>.
Vengo coj, kazao bi <osmi povjerenik> Renato Baretic!
Zlatko GALL
U razmjerno kratkome roku, udarni trojac cakavskoga pop-izricaja (Alen Vitasovic iz Orbanica, Gustafi iz Vodnjana i Šajeta iz Opatije) realizirao je svoje druge albume. Alen Vitasovic stavio je tocku na "i" iznimno uspješne festivalske sezone kompilacijom festivalskih uspješnica i prigodnim live-dodatkom, Gustafi su proširili vidike najboljim albumom 1995. "Zarad tebe", a Šajeta je, zapravo, drugim albumom tek zakoracila izvan cakavskoga govornog podrucja. Nastupni album, "Cestitke i aplauzi", jedno od najuvjerljivijih pop-izdanja u 1994. realiziran je samo na kasetnom formatu i distribuiran uglavnom na podrucju Istre i Kvarnera, pa nije imao daleki domet.
"Blues beraca šparuga" prikazuje Šajetu u sasvim drukcijem svjetlu. Narodni pop-tribun Dražen Turina, lider banda, duhovite je stihosastavljacke pokušaje zabilježene na nastupnom albumu transformirao u izvanserijsku pjesnicku radinost na "Bluesu beraca šparuga" i tako, zapravo, dokazao svoj iznimni talent.
Dobar dio hrvatskoga zabavnoglazbenog korpusa temelji stihovlje na standardiziranim ljubavnim situacijama, variranima na stotine nacina. Rijetki su oni koji uspijevaju pjesmom ispricati emotivnu pricu, a od mladih autora to kontinuirano jedino uspijeva Gibonniju. Skladbama s "Bluesa beraca šparuga", Dražen Turina otkriva visoki potencijal slaganja stihova, što je poduprto i odgovarajucom skladateljskom potporom. Glazba Šajete ne pruža ništa revolucionarno, ali izleti u klasican rock'n'roll, reggae, rap ili mainstream-pop savršeno odgovaraju stihovnom predlošku.
Sve to nadgradeno je vrlo dobro odradenom svirkom cijelog banda i do u tancine razradenom produkcijom hrvatskoga Richarda Claydermana Borisa Krainera. Kako bi sve bilo na mjestu, na albumu gostuju i specijalni gosti - Alen Vitasovic (u pjesmi "Ona je sama") i Vesna Valencic iz Battifiace (u pjesmi "Kus mojga raja").
Skretanje s pravca razuzdanih napitnica prema ozbiljnijem pop-izrazu vjerojatno ce Šajeti (nekad su se zvali Šajeta & Capra d'Oro) oduzeti pokojeg istarskog fana, ali svakako je vec sad promoviraju u nacionalnu zvijezdu. No bez obzira na zvjezdani status, "Blues beraca šparuga" namece se žestokom uvjerljivošcu, što znaci da u prvoj trecini 1996. nema dostojnog konkurenta za titulu albuma godine. (Bojan Mušcet, STIL magazin 1996.)
Veseli orkestar Šajeta & Capra D'Oro iz Opatije nakon Gustafa je vjerojatno najindikativniji sinonom za glazbenu "istrijansku štalu". Prpošne popijevke s duhovitim i darovitim tekstom realizirane na njihovu prvijencu iz 1994. "Cestitke i aplauzi" vrlo brzo stekle su status kulta u Istri, a njihovi mahniti koncerti postali su im trade mark. No osim lanjskoga gostovanja na nastupu Alena Vitasovica u "Lisinskom", domet toga kulta nije prešao Gorski kotar. Drugim albumom "Blues beraca šparuga", situacija ce se stubokom promijeniti. Osim što su skratili ime, clanovi Šajete dali su materijal u ruke vrsnome producentu Borisu Kraineru. S iznimnim autorskim rukopisom Dražena Turine koji svaku pjesmu pretace u efektnu pricu, od standardnih napitnica do intimnih pasaža, kakvi i dominiraju na albumu. Sve to rezultira izvrsnim albumom, koji dokazuje da su Gustafi i Alen Vitasovic u pravu kad su odavno tvrdili da im je Šajeta omiljen band. (Bojan Mušcet VJESNIK 1996.)
