|
|
Shellac
"Excellent Italian Greyhound" (2007,
Touch & Go)
|
|
Kao što znate, Steve Albini i Shellac dolaze na zatvaranje
Močvare, 9. V 2008. u sklopu festivala Žedno Uho 09 s predgupom Allroh iz
Berlina koju
su sami izabrali i s njima odrađuju europski dio turneje. U ovim krajevima
posjetiti će Ljubljanu (Gala Hala, Metelkova 8. V 2008.) i Skoplje (Club
Castro, 13. V 2008.). Evo prilike da saznamo šta to našeg Štefa tera da album
nazove po
imenu talijanskog kera.
Već četvrti album Shellaca u 14 godina karijere. Pa to nije moguće... Albinijeva
zauzetost produkcijom zamrnula mu je rad njegovog sastava u kome su danas
osim njega na gitari i vokalu bubnjar Todd Trainer i ex-Volcano
Suns basist Bob Weston koji je odavno zamjenio nekadašnjeg Camilo Gonzalesa
(ex-Naked Raygun). Naravno i članovi Shellaca imaju svoj privatan život
i poslovne obaveze (Trainer radi u komercijalnom foto-studiju, a Weston
je kao i Steve producent i studijski glazbeni tehničar zvuka), pa su sasvim
opravdano bili diskografski neaktivni punih 7 godina. Jedino su u međuvremenu
snimili instrumentalni album "The Futurist" za jednu plesnu modernu trupu
kojeg su tiskali samo u 700 primjeraka LP ploča i kao poklon podijelili
svojim prijateljima, te su nastupili na jednom Halloween partyiju kao The
Sex Pistols gdje je Johnny Rottena predstavljao David Yow (sadašnji Qui,
a ex-Scratch Acid i The Jesus Lizard). Imali su još nekoliko zapaženih
nastupa - 2002. godine na All Tomorrow's Parties festivalu u Camber Sands
(Engleska) gdje su nastupali s velikim independent imenima poput The Fall,
Mission
Of Burma, Do Make Say Think, The Breeders, Blonde Redhead, Wire, Zeni Geva
i još dvadesetak izvođača. 2004. godine su u studiju BBC Radio 1 snimili
"Peel Session" za nenadano preminulog John Peela koji je bio njihov veliki
dugogodišnji
obožavatelj, a 2005. godine, nakon punih pet godina kompozitorske neaktivnosti,
snimili su skladbu "Steady as she goes" za drugi dio filmskog projekta
"Burn To Shine" kojeg je pokrenuo Brendan Canty, bubnjar Fugazi, a režirao
Christoph Green.
Naslov albuma je posveta Trainerovom uginulom psu talijanskom hrtu koji
se zvao Uffizi. Po kinološkoj enciklopediji, ta vrsta psa je veoma stara,
a navodno je pronađen njegov isti davni predak u egipatskom grobu starom
6000 godina, u Europu su ga doveli Feničani, a zatim je selekcioniran u Italiji.
Visok je između 32 i 38 cm, a maksimalna mu je težina 5 kg. Po naravi je
vrlo blag, oprezan, podložan i voli gospodara, kućni je pas i bježi od dosađivanja,
te voli mirne osobe. Veoma je zimogrozan, te zimi mora izlaziti s kaputićem.
Eto, toliko o inspiraciji za naslov albuma... Međutim, nisam siguran da je
album i tematski vezan uz psa, više bi se reklo da je ovaj hrt bio dijelom
ekipe Shellaca kada su komponirali i snimali album.
Snimalo se tokom 2006. u Electrical Audio studiju, a master je radio Steve
Rooke u Abbey Roadu. Producirali su ga, naravno, Steve Albini i Shellac,
a kada je izašao početkom lipnja 2007., zamolili su kupce da se orijentiraju
na vinil jer im je bila namjera da ga snime samo za format LP ploče. I CD
i LP su se prodavali po gotovo istoj cijeni. Prva strana albuma nazvana je
"Pronto Prova...", a druga "A Isamu Sta Lapa!". Glasine tvrde da je njihov
live favorit, pjesma "Hang on" koja je nastala nekoliko godina prije objavljivanja
albuma i postala redovito tražena od publike na koncertima, izbačena s albuma
jer nije bila po ukusu banda, dok je kompozicija "Killers" već objavljena
na humanitarnoj kompilaciji "The Lounge Ax Defense & Relocation
Compact Disc" i kao takva se nije mogla pojaviti na ovome albumu.
Album otvara sjajna skladba "The end of radio" dugačka 8 i pol minuta u
kojoj Albini govori neobičan tekst o tehničkim podacima rock banda (mikrofoni,
gitara, električna struja), promociji, nastupu na radiju, te o tome da
su
sastav bez sponzora kojeg nitko neće emitirati na radio programima. Glazba
je sjajno dizajnirana - bas je ritmički distorziran gotovo u režućem matematičkom
isprekidanom industrial stilu s osam taktova u tri akorda koji se ponavljaju
tokom cijele skladbe, dok je bubanj priča za sebe. Trainerova tehnika je
reklo bi se eksperimentalni art, on radi prigušene efekte, da bi tek nakon
dvije i pol minute krenuo s tipičnim plesnim i hard-rock teškim ritmovima
gdje se ponovno vraća u eksperimentalni fazon dokazujući da fazon itekako
ima veze sa kompozicijom. Albinijeva gitara se pojavljuje tek u nekoliko
sitnih detalja bez posebne distorzije i u svakom slučaju, ovo je posve
netipična Shellac skladba koja je po svemu sudeći odličan uvod za koncerte.
Već ranije
snimljena "Steady as she goes" posve je jednostavan plesni rock broj
vrlo blizak relativno mirnijim Fugazi gdje u drugom dijelu kompozicije Albini
na neki čudnovati način svira gitaru koja zvuči kao da je raštimana.
"Be
prepared" je ritmička igra zasnovana na korištenju neujednačenih taktova
kojima omeđuju plesni dio skladbe. Ti neujednačeni taktovi prelaze u
de-kompoziciju i njeno samo razbijanje. U "Elephant" i bas i gitara sviraju
melodije (riffove
i solo dionice), te kao i dobar dio albuma, naglasak su stavili na ravnomjernom
odnosu praznine kojeg ovdje popunjava ritmički akcent bubnjeva koji se
pretvaraju u melodiju. Skroz jednostavna filozofija gdje pri kraju mijenjaju
melodiju
u veoma dobar složenac. "Genuine Lulabelle" je još jedna uslovno rečeno,
eksperimentalna kompozicija u vrlo dugačkom tajmingu od 9 minuta gdje
uvod traje punih dvije minute s laganim Albinijevim 'prćkanjem' po drone
melodiji.
Svaki glazbenik dobio je svoju ulogu za popunjavanje solo dionica, čak
i veoma tihi Albinijev vokal koji još uvijek nije naučio pjevati. Kompozicija
je više prazna nego li popunjena sa zvučnim motivima, a upotrebljeni
su gostujući
narativni vokali Ken Nordina, Strong Bada, Agostino Tilotte i Hal Douglasa.
Poprilično pretenciozna skladba u kojoj se Shellac pokušava isprobati
na terenu zvan nešto što bi trebalo biti prazna matematizirana post-rock
simfonija.
Vrlo lijepu laganu plesnu melodiju ostvaruju u instrumentalu "Kittypants",
dok su posljednje tri "Boycott", "Paco" i "Spoke" kompozicije u različitim
varijacijama koje su sistematski povezane zajedničkim aranžmanima. Posljednja,
"Spoke", melodično je linearna s izmjenama vodećih dionica svakog elementa
ponaosob, brza i plesna gdje Albini pokušava izvući bijesan i neurotičan
vokal poput David Yowa. Prekratko, ali slatko za kraj.
Međutim koliko god da se Shellac potrudio oko svojeg specifičnog zvuka,
dobro znanog načina snimanja s gomilom mikrofona i ozvučenih studija,
te čiste
laboratorijske produkcije, album je više bogat s tišinom i prazninama
nego li sa samim zvukom. Sve je tu precizno minimalistički odsvirano
i na svojem
mjestu, no zbog same matematičke strukture aranžmana kojima Shellac
kroči u novi teritorij osmišljavanja rocka kao umjetnosti sa smislom, te
prevelike
eksperimentalne želje ka novoj filozofiji kompozicija bez riffova i
uobičajenih elemenata, kao i razvlačenjem nenaglašenih aranžmana u rocku,
ovaj 'pseći'
album je prije svega samo predložak za rock avangardu. Vrijeme će pokazati
da li se radi samo o pukom ekscentričnom štosu ili široko prihvaćenom
obrascu za stvaranje novog rock svjetonazora. S obzirom da je album
prošao samo
kod fanova i o njemu se vrlo malo govorilo (čak nije bio niti na listama
kritike
za najbolje albume 2007.), trebati će puno vremena proći da publika
na koncerte dolazi zbog ovakvih eksperimenata. Prvi dio albuma još ima svoj
prepoznatljivi
Shellac stil, no drugi je čisti eksperiment samo za njihove obožavatelje.
Nema tu više glasnih udaraca i neobičnih ekspresivnih tekstova. Tek
poneki
blijesak nekadašnjeg nadahnuća i mnogo matematičkih novotarija koje
više pristaju post-rock / noise eksperimentatorima nego li njima. Steve se
smirio
i pretvorio u obiteljskog mirnog čovjeka, a album je slaba preporuka
za one koji ga žele po prvi puta upoznati.
Naslovi: 1. "The end of radio", 2. "Steady as she goes", 3. "Be prepared",
4. "Elephant", 5. "Genuine Lulabelle", 6. "Kittypants", 7. "Boycott", 8.
"Paco", 9. "Spoke"
Ocijena (1-10): 6
Web: www.myspace.com/shellacnorthamerica
Diskografija: " At Action Park" (1994) /
" Terraform" (1998) /
"1000 Hurts" (2000) / "
Excellent Italian Greyhound" (2007)
