Damir Avdić Diplomatz
16.10.2007. - Klub Spunk, Zagreb, Hrvatska
Premda nemamo informacija kako je prošao ostatak Grahine turneje po Hrvatskoj
(Čakovec i Križevci), imamo svjedočanstvo s lica mjesta - iz zagrebačkog
Spunka gdje se te večeri dogodila mini rock revolucija.
Kada znate da će te prisustvovati koncertu gitariste kantautora, prva pomisao
je još jedan 'dosadni' nafurani Dylan iz Oktogona s akustičnom gitarom zavaljen
na visoku barsku stolicu uz prožvakane sentimentalne tekstove. Glede ovog
koncerta moglo je biti nekih sličnih insinuacija za one koji ne poznaju rad
i stvaralaštvo Damir Avdića. Njegov album "...od trnja i žaoka" (2004, Slušaj
najglasnije) koliko sam u protekle tri godine primjetio, nije pokupio nekakav
iole vrijedan spomena širi medijski značaj. No, sama činjenica da je koncert
organiziran u Spunku, malenom kafiću-klubiću kapaciteta tek nešto više od
50-tak mjesta, davala je optimističku vjeru u samu večer da neće biti dosadno.
Prije koncerta uvijek se zavrti neka dobra glazba uz koju se može popiti
pokoja pivica, uvijek se sretne poneki poznanik ili neka faca s estrade,
tako da u slučaju dosadnog ili lošeg koncerta postoji opcija da u dobrom
društvu tih sat vremena prođe bez puno muke.
Večeras sam bio u društvu Danka (pjevač grupe Andrija) s kojim sam nastavio
druženje od protekle večeri (koncert Novi zvuk u SAX-u), a iznenadio sam
se ugledavši
Saleta (Aleksandar Dragaš) i 3/4 banda Viva Glorio. Fino smo popričali
uoči samog koncerta, ispred kluba, gdje je svoju koncentraciju sakupljao
i Damir
Avdić koji nam se nakratko pridružio u razgovoru. Bio je skroz miran odavajući
krajičkom oka određenu dozu treme.
Ali ljudi moji, kada je počeo nastup
ja nisam mogao vjerovati da je to ta ista osoba koja je petnaestak minuta
ranije bila jedna sasvim drukčija
persona.
Sa električnom gitarom započeo je doslovno bombardirati porukama. Prvo
je na majicu sa likom Che Guevare na prsima nalijepio dvije ljepljive
trake prekriživši mu lice i otpočeo svoju buntovničku punk/hc-rock
epopeju. Njegovi
tekstovi su nešto što zaista morate čuti ili pročitati, ako do sada
niste. Obiluju krvavim i bolnim scenama, bogatim lirskim epitetima i poredbama,
metaforama, sarkazmom, crnim humorom, ironijom, groteskom..., te su
zavijeni
u debeli sofisticirani omot kome zub vremena neće moći nauditi. U njegovim
tekstovima se osjeća mračni duh poezije Ivan Goran Kovačića, rockerski
underground
Lou Reeda i Nick Cavea, prgavi frustrirani naboj PJ Harvey, a sam nastup
je nešto toliko upečatljivo i jedinstveno da su svi prisutni, doslovce,
ostali ukopani i ošamućeni. To su takve pljuske od kojih se slušatelj,
u ovom
slučaju, promatrač, može osjećati kao nezreli balavac.
Slušati ga na
albumu nije niti
mrvica od onoga što je taj umjetnik pružio večeras. On ima savršeni
osjećaj za solo performance, pa je uz neprekidno filanje distorziranih
riffova koje vadi i crpi tko zna odakle, premostio barijeru između suhoparnog
kantautora za mikrofonom, često izlazio s gitarom među posjetitelje
izvikujući,
recitirajući
i jecajući vlastite tekstove, dovodeći svoj nastup u veliko stanje
lirsko-glazbenog
transa.
Također, sjajno barata sa aranžmanima koje uz ograničenu
formu električne gitare i vlastitog vokala često izbalansira u omjerima
pola buke - pola
tišine.
Od samih čvrstih i kreativno osmišljenih distorziranih riffova,
zavisno o samom lirskom konceptu, prebacuje težište na tihe dionice koje
se često svode
na minimalističko prebiranje po žicama, tako da mu je od poznatijih
jedini sličan u ovome fahu, Billy Brag, ali onaj otprije dvadesetak godina.
Dodajmo
da je izveo gotovo kompletan materijal s albuma, te da je nakon
svake
skladbe pokupio gromoglasan aplauz svih okupljenih, a da je želio
mogao je odsvirati još
čitav niz skladbi na što mu nitko ne bi prigovorio niti
riječi.
Sve čestitke!
